Burna je bila povijest kraja u podnožju Dinare. Obronci naše najviše planine u Hrvatskoj svjedočili su smjenama naroda i kultura još od neolitika. Centar ove povijesne priče rijeka je Cetina po kojoj se taj kraj naziva Cetinska krajina. Odakle je rijeka dobila ime, još se danas nagađa – jesmo li ga donijeli iz naše pradomovine Poljske, gdje i danas teče rijeka Cetynia, ili od ilirske riječi “kent” što znači konj, po čemu bi Cetina zapravo bila Konjska rijeka.
O imenu zasad znamo toliko, ali o burnoj povijesti Cetinske krajine znamo daleko više. Ona govori mnogo o tome koliko je divljenja i interesa budilo područje podno Dinare.
Neolitik i prvi znakovi života na Cetini
Na padinama brda i planina oko Cetine – uključujući Dinaru – raspršeni su nalazi koji ukazuju da je život uz rijeku bujao još u mlađem kamenom dobu, neolitiku. Za nastambu, cetinski je neolitički čovjek izabirao pećine, a iza njega je ostalo puno vrijednih tragova. Među njima nalazimo kamene strelice, noževe, kamene utege, bruseve, žrvnje i nekoliko sjekira
Posebna je zanimljivost da se neki materijali od kojih su napravljeni ti predmeti – poput dijabaza, granita i nefrita – ne mogu pronaći kao sirovine na tom području. To ukazuje da su stanovnici Cetinskog kraja već u to doba bili povezani s drugim krajevima.
Borba i prožimanje ilirske i rimske kulture
Dalmati, ilirsko pleme, prvo je identificirano stanovništvo cetinskog kraja. Podno Dinare možemo naći ilirske nastambe u suhozidu prekrivene kamenim pločama, a dokaz nekadašnjeg prisustva Dalmata su i nadgrobne gomile i grobni ostaci razbacani po Krajini. Zanimljiv lokalitet je i “Dugiš” na Cetini gdje je pronađeno sojeničko naselje s ulomcima ilirske keramike.
O borbenosti Delmata, ali i ostalih ilirskih plemena, najbolje svjedoče brojni ratovi s Grcima i Rimljanima. Iako su u 2. st. pr.n.e. pripojeni Rimu, još dugo su u Iliriji izbijale različite pobune i ustanci. Prvi rimski car, Oktavijan, kasnije prozvan Augustom, ozlijeđen je na brdu Šušanj kraj današnjeg Sinja prilikom jedne od mnogih pobuna ilirskih plemena. Ustanak dvaju Batona koji je ugušen 9. g.n.e. ondašnji Rimljani smatrali su najvećom prijetnjom samom Rimu nakon ratova s Kartagom.
S vremenom ipak dolazi do stapanja latinskog i ilirskog stanovništva. Značajno rimsko naselje je Colonia-Claudia Aequum na području današnjeg Čitluka gdje su pronađena dva umjetnički interesantna predmeta – kip božice Hekate i glava Herakla. Zanimljive nalaze imamo i na brijegu Gardun – trapeum s prikazom zarobljenih Ilira te nalaz kamenog natpisa pod Gardunom koji spominje popravak mosta na Cetini 184. g.p.n.e. Upravo iz tog perioda dolazi i prvi spomen drugog važnog rimskog naselja Tilurium – današnjeg Trilja.
Starohrvatski period
Nakon ranosrednjovjekovnog vala selidbi, na prostoru Cetinske krajine ostaju uglavnom Slaveni – Hrvati, uz Vlahe koji su starosjedilačko stanovništvo na brdskim predjelima koji su bili rado primani kao dobri stočari i borci. Upravo iz tog perioda dolazi prvi pisani spomen Cetine (Tzentzena) u djelu “De administrando imperio” Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća što značajno govori o kontinuitetu naseljenosti Cetinskog kraja.
Najstariji tragovi kršćanstva na Cetini sežu u IX.st. Među njima vrijedi istaknuti crkvu sv. Spasa, kao i najveću hrvatsku nekropolu s 1162 istražena groba i 850 stećaka. Na izvoru Cetine je postojalo i naselje Vrh Rika čiji su se stanovnici krajem XV. stoljeća zbog turskih napada naselili 5 kilometara dalje u utvrđenje Prozor, današnju Vrliku.
U vrijeme narodnih vladara u Hrvatskoj, u ovom se kraju održavaju plemenski društveni odnosi, dok za vrijeme Arpadovića nastupa feudalizam. To je ujedno vrijeme u kojem realnu upravu nad krajinom imaju velikaške obitelji od kojih su najduže vladali Nelipići, od 1324. do 1435. Bio je to period razvoja trgovine između primorja, Zagore i Bosne, ali i stalnih sukoba obitelji velikaša.
Cetina kao dio Kliškog Sanđaka
Početkom 16. stoljeća cijeli kraj osvajaju Osmanlije. Cetinski kraj će ostati u rukama Turaka punih 150 godina što će biti period stalnog ratovanja, privrednog zastoja i demografskog pada. Primjerice, 1605. dolazi do seobe Bunjevaca prilikom koje oko 250 obitelji bježi iz Cetine u Vojvodinu gdje su do danas sačuvali neka jezična obilježja te prezimena.
Opustošeni pogranični kraj Cetine Turcima ne odgovara, stoga oni u XVI.st. u krajini naseljavaju muslimansko stanovništvo iz susjedne Bosne. Novonastala situacija pogoduje Mlečanima koji u XVI. i XVII. stoljeću uspijevaju pridobiti dijelove kršćanskog stanovništva da se bore za njih pod krilaticom vlastitog oslobođenja. Tako Venecija 1648. osvaja Klis, a 1685. i Sinj. Previranja završavaju 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima kojim je utvrđena nova granica između istočnog, turskog, i zapadnog, mletačkog teritorija.
Aequisto nuovo i Aequisto novissimo
Značajne migracije dovršene su s krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća kada je preko 5000 obitelji doseljeno iz južnih krajeva Bosne i zapadne Hercegovine što je znatno izmijenilo strukturu stanovništva Cetinskog kraja. Tamošnji život bio je težak, opterećen vojnom obvezom i javnim radovima, u vječnoj bojazni od oskudice, pljačkaških upada i gladi.
Veliko sinjsko “čudo” dogodilo se 1715. kada se 50 000 bosanskih konjanika i pješaka preko Kamešnice sjurilo na Cetinu, osvojilo sva utvrđenja i – zaustavilo kod Sinja. Opkoljeni Sinj obranilo je svega 700 hrabrih boraca što je događaj koji se i dan danas obilježava kroz održavanje viteške igre alke. Nakon te velike pobjede, Cetina ostaje u rukama Mlečan do kraja 18. stoljeća. Kao i u ostalim krajevima Hrvatske, ovaj period obilježile su sušne i gladne godine, naročito između 1770. i 1785. Osiromašeni seljaci bili su prisiljeni značajno se zaduživati, a čak se u dva navrata pojavila kuga: 1731. te 1763.-1764. Usprkos tome, Sinj kao središte Cetine raste i već se koncem XVIII. naziru njegove današnje konture.
Razvoj Cetinske krajine do XX. stoljeća
Između 1797. i 1815., Dalmacija – uključujući Cetinsku krajinu – prelazi iz mletačkih u francuske, sve do austrijskih ruku. Najkonkurentnija djelatnost tog vremena nesumnjivo je bila trgovina. Iz smjera Bosne se u primorje slala stoka, a iz primorja u zaleđe vino, sol i ulje. Sinjani su se, pak, specijalizirali za kirijašenje – prevoženje tereta konjskom zapregom uz naplatu kirije. Bio je to unosan posao u cetinskom kraju u XVIII. i XIX. stoljeću što se vidi po podatku da je Sinj tada raspolagao s čak 355 teretnih kola, najviše u cijeloj Dalmaciji.
Logično je stoga da je koncem XIX. stoljeća Sinj sa svojih skoro 2000 stanovnika vodeće središte Cetine i čitave Dalmatinske zagore. Međutim, brojne ekonomske krize u Krajini rezultiraju novim migracijskim putevima, ovaj put u daleke Amerike.
Turbulentna povijest iseljavanja, sukoba i promjena vlasti nastavila se i u 20. stoljeću. Stanovnici cetinskog kraja i u ovom razdoblju istaknuli su se izdržljivošću i srčanošću da bi nakon dugih stoljeća strane vlasti konačno završili u suvremenoj Republici Hrvatskoj.
